Sad se moglo priuštiti i malo odmora kojemu sam se posebno veselio jer sam znao da dolaze dani kupanja na Jadovi i uživanja u njenim plićacima i provlačenja kroz trsku u kojoj su se sakrivali gnjurci i divlje patke. Na Jaslama je uvijek bilo puno svijeta. Selo je bilo živo preko ljeta, sinovi i kćeri i njihova djeca kao i mi posjećivali su svoje roditelje, pa su i Jasle, lijepo kamenito korito Jadove bile premale da prime sve one koji su se došli osvježiti. Tada je, osim riba, Jadova bila i puna rakova, ali mene su najviše brinule pijavice koje su čekale priliku da se na nekoga prilijepe i dođu do dobre gozbe, svježe mlade krvi. Pazio sam da se ne nalijepe na mene i preplivavao sam rijeku od obale do obale kako bi im izmakao.
Volio sam Jadovu i uvijek nastojao ugrabiti priliku da dođem do nje i istražim korito i obale. Znao sam tako satima, sam ili u društvu ulaziti u polusuho korito pokušavajući uhvatiti koju zarobljenu ribu u mlaki vode, tražeći riječne školjke i rakove, uživajući u tajanstvenim prizorima kamenitog korita i mračnih obalnih kutaka obraslih bujnim zelenilom.
Nisam nikad bio dobre sreće, jer i to treba znati, ali sam znao i tko zna; a tko drugi do Maksetini unuci Dane i Perica. Ušli smo tako jedne prilike u Jadovu gdje voda nije bila dublja od metra, a iz koje su virile kamene gromade. Sunce je ugrijalo vodu, a ribe su se bježeći od vrućine zavlačile pod kamen gdje su ih momci rukama hvatali i izbacivali meni na obalu. To je bio ribolov. U jedva sat vremena uhvatili su desetak kila ribe kojom smo se gostili do dugo u noć.
Bilo je na Jadovi i ribolova druge vrste. Odrasliji seoski momci odlazili bi u Luku Stolinu, koja je po predaji dobila ime po jednom mom pradjedu Stojanu, a u kojoj su se sakupljale najveće ribe zbog dubine vode i gdje bi Jadova rijetko presušila i debele hladovine; te su pucajući iz puške u vodu znali donijeti bogat ulov, ali i nepotrebno uništiti dosta ribljeg mlađa.
Željko Narančić