Odlazak u planinu po drva iščekivao sam sa nestrpljenjem. Privlačila me planina koja mi je iz dvorišta izgledala tako daleka i tajanstvena i o kojoj sam čuo dosta priča i lovačkih i stvarnih. Ipak, najljepše od svega je bio put u planinu vozeći se na kolima, ali je povratak možda ipak bio ljepši.
Pomagao sam koliko sam mogao vukući grane i slažući ih na hrpe dok su djed i otac sjekirama obarali drveće i kresali ga. Upekla je i vrućina, znoj je lio iz svih pora, a na njega se lijepila prašina i iverje, zapinjalo se za trnovite zmijolike grane i prutke koji su se isprepleli po tlu između kamenja i kamenih gromada, trnje se zabadalo u odjeću i paralo kožu na rukama i tako cijeli dan uz koji odmor na kome bi se okrijepili kojim gutljajem tople vode i zalogajem već užegle slanine.
Jedva bih dočekao kasno popodne da se na kola natovari usječeno drvo i upregnu Žuja i Siva koje su nas odmorne lako povezle prema selu. Sjedeći gore visoko na drvima osjećao sam kako iz mene izlaze trnci i opuštam se. Bilo bi najljepše zaspati, ali nije se smjelo pa ni moglo od grubog skakutanja kola po kamenitoj i neravnoj cesti koje se bolno usjecalo u izmorene i napete mišiće.
Željko Narančić