95th year since the foundation of the Society
This year we mark the 95th year of establishment of the SRPSKA NARODNA ČITAONICA I KNJIŽNICA U VREPCU – SERBIAN NATIONAL READING ROOM AND LIBRARY IN VREBAC. Founded in 1929.,
This year we mark the 95th year of establishment of the SRPSKA NARODNA ČITAONICA I KNJIŽNICA U VREPCU – SERBIAN NATIONAL READING ROOM AND LIBRARY IN VREBAC. Founded in 1929.,
The Steering committee of the “Serbian national reading room in Vrebac” Society has adopted the Decision to start the PROGRAM FOR RENEWING THE COMMUNITY CENTRE IN VREBAC The program
We invite all those interested to join the “Serbian National Reading Room and Library in Vrebac” Society. You can become a member by filling out and sending us a copy
The year 1929 is remembered as one of the coldest, as well as for the founding of the “Serbian National Reading Room and Library in Vrebac” society. There was
The Decision of the Steering Committee adopted on September 14th, 2017 has initiated the PROGRAM FOR THE RENEWAL OF THE COMMUNITY CENTER IN VREBAC The Decision has adopted the initial
Get involved in the initiatives for the preservation and development of Vrepc! Whether you donate or volunteer, every contribution makes a difference
Prva kuća do nas bila je kuća babe Mare i djeda Đukana Novkovića. Djeda nisam upamtio, ali zato babu Maru, vražju, oštru i pronicljivu babu pamtim jasno i živo. Volila je baba popiti čašicu rakije i kako nas dijeli samo zid znala je češće navratiti jer joj je ljuta jaskanska rakija, dvostruko jača od ličke, pa ako je još bila i čaša od prave mjere, dobro odgovarala. Njezin zvonak glas, glasan kao da viče, uvijek je bio okrenut na šalu. Baba se nije dala prevariti, na sve je imala pravi i pravovremeni, a često i bezobrazni odgovor. Tako, sjećam se, jedne prilike je pričala da su je na cesti, negdje oko kuće babe Seje, kad je nosila vodu sa šterne, susrela dva milicionera i počeli onako ispitivati da čuju što ima novoga u selu. „Dobar dan, majko!“ veli jedan od njih. Baba ih pogleda ispod oka, pa nije ona od juče i reče:“Dobar dan!“ „Jel teško, majko?“ upitaju. „Pa, kad je teško ja pometnem!“ odgovori baba. „Pa, kako si, majko?“ upita ovaj ponovno nastojeći otkraviti razgovor. A baba lukavo odvrati:“Bolje juče, nego danas!“ Već u nedoumici milicioner još jednom pokuša:“A gdje živiš, majko?“ „Moja antresa su vedra nebesa, a kućni broj stani pa stoj“ odvrati baba Mara, a milicioneri vidjevši da se baba neda odoše bez riječi neobavljenog posla.
Imala je baba Mara i dva unuka Duška i Milana. Duško je bio stariji od mene godinu ili dvije, a Milan je već bio momak stariji možda i šest godina. Oni su u Vrepcu bili čitavo ljeto, poznavali su sve i svakoga, a bili su za mene ugodno i dobro društvo. Često sam znao doći do njih, znali smo ležati pod jasenom, čitati ili se zabavljati na neki drugi način. Majka im je bila dobra žena, ugodne, vedre i jednostavne naravi, koja bi me uvijek ponudila nekim đakonijama koje su nadaleko mirišale.
Sa Duškom i Milanom znao sam otići na Jadovu oko Ćorinca ili do ploča iznad kuće njihovog ujaka Joce Bobića gdje smo se znali po čitav dan kupati obilaziti oko mlina na Alagincu koji nas je onako polusrušen tajanstveno privlačio i kasno vraćati kući umorni.
Željko Narančić