Krsna slava je neotuđivi dio crkvenog i narodnog predanja, koja se po svom značaju tiče i same srži identiteta našeg nacionalnog bića. Po krsnoj slavi kao opštenacionalnim kultu, mi se prepoznajemo kao narod Božji, ona nas čini posebnim i jedinstvenim čak i među ostalim pravoslavnim narodima.
Njena nemjerljiva vrijednost izvire iz žive svetosavske tradicije, koja joj daje sadržaj i trajno je usmjerava. Tu vrijednost naši preci dobro su poznavali i čuvali su svoju krsnu slavu, ili krsno ime kako se u nekim krajevima kaže, kao najdragocjenije nasljedstvo svojih otaca. Duboko svjesni njenog značaja u crkvenom životu, bez obzira na težinu vremena u kome su živjeli, nikada nisu dozvolili bilo kakvo zapostavljanje ustanove krsne slave. Stoga je, najblaže rečeno zabrinjavajuće saznanje da u našem narodu, koji danas živi na prostoru Hrvatske ima slučajeva odricanja od svoje krsne slave. Razumije se da na ovim našim prostorima takva pojava ima posebnu težinu, budući da je tu naš narod izložen naročitom pritisku po pitanju očuvanja svog identiteta. Upravo zbog toga potrebno je stalno ukazivati na našu tako bogatu svetosavsku tradiciju, koja i jeste iznjedrila ustanovu krsne slave, kao i na njen smisao i sam obred proslavljanja.
Krsna slava je molitveno proslavljanje jednog svetitelja od strane svake samostalne porodice kao njenog zaštitnika i molitvenog zastupnika pred Gospodom, bez obzira na broj članova domaćinstva i da li se radi o samcima, roditeljima bez djece, onima koji nemaju vlastitu imovinu ili čiji roditelji proslavljaju krsnu slavu, jer sve se to navodi kao izgovor za odricanje od slave.
Na dan slave slavari ili svečari, kršnjaci, još radosnije i usrdnije nego inače proslavljaju i veličaju svetog pokrovitelja, kome se mole za zastupništvo pred Svemilostivim Gospodom, za milost i blagodat Njegovu, za spasenje i vječni život u Hristu Isusu, koji je jedini posrednik Boga i ljudi.
Važno je naglasiti da krsna slava nije lična nego porodična i kućna svetkovina nasljednog karaktera, koja se svakako ne bi trebala mijenjati. Saborni karakter slave izvire iz činjenice da je svaka hrišćanska porodica Crkva u malom, domaća Crkva, zbog čega i jeste cjelokupan obred slave liturgijskog porijekla i utemeljenja. krsna slava je slika i porodični, kućni, produžetak crkvenog, liturgijskog sabranja, Zajednice svetih. Zaista je rijedak slučaj u cijelom hrišćanskom svijetu da se na tako divan način pokazuje i praktično primjenjuje saborna i liturgijska dimenzija hrišćanskog načina života.
Na taj dan, slavu Svete i Životvorne Trojice i čast svetiteljsku, uža i šira porodica, njeni gosti pa i putnici namjernici, koje sabra blagodat Presvetoga Duha, saborno i u međusobnoj ljubavi molitveno učestvuju u obredu slave. Zato je slava molitveni susret i zajednica ljubavi svečara i cijele Crkve Hristove. Shodno tome obredne radnje i obredni materijal vode porijeklo iz liturgije, a to svakako povlači i posebnu odgovornost u načinu proslavljanja krsne slave, koja je prvenstveno duhovni događaj i doživljaj, a svoj vrhunac ima u molitvi Gospodu i prizivanju zaštite i zastupništva svetitelja kojeg slavimo.
Na sam dan slave porodica odlazi u hram noseći kolač, žito i crno vino na osvećenje, te spisak živih i upokojenih članova porodice zbog njihovog liturgijskog pominjanja. Na kraju svete liturgije vrši se osvećenje i lomljenje slavskog kolača, a u nekim krajevima i gdje to uslovi dozvoljavaju, nadležni sveštenik dolazi u domove gdje se i vrši navedeni obred. Nije rijetka ni pojava da se prije dana slave u domovima vrši osvećenje vodice koja se koristi za pripremu slavskog kolača i slavskog žita. Slavski kolač i vino su simboli Tijela i Krvi Hristove , dok je slavsko žito simbol stradanja i vaskrsenja Njegovog, i zato je potrebno prije svakog drugog posluženja, uz osjenjivanje krsnim znamenjem, poslužiti se osvećenim koljivom i slavskim kolačom. Svečana slavska trpeza takođe izvire iz liturgije, kao Trpeze Gospodnje, tajne lomljenja hljeba, nakon koje se u drevnoj Crkvi vršila agapa ili zajednička večera vjernika. Smisao i cilj slavske trpeze nije u njoj samoj, to nije jelo radi jela, zbog čega je jasno da je slavljenje krsne slave nespojivo sa kršenjem propisa o postu. Uostalom, čitavo bogatstvo slavskih zdravica i domaćih slavskih molitava, ili slavarica, otkrivaju nam pravi smisao slavskog obreda, ali i posebnu čistotu vjere naših predaka.
Prema tome, radosno i u pobožnosti proslavljamo naše krsne slave, proslavljamo Spasitelja našega Gospoda Isusa Hrista, i Njegove svetitelje. Proslavljamo na način na koji su to naši oci vijekovima činili, poštujući crkveni obred i svetosavsku slavsku tradiciju. Sabirajmo se u ljubavi i slozi, saborno uznoseći molitve. Slavske trpeze pripremajmo sa skromnošću i poslužujmo se sa hrišćanskom umjerenošću. Ukrasimo najprije naša srca blagočestivim vrlinama, ali i naše domove da krase ikone svetih i kandila, miris tamjana i svjetlost slavskih svijeća.
Krsna slava je naše posebno bogatstvo stoga ne odričimo se naših svetih zaštitnika i ne odbacujmo svoje krsno ime. Prenoseći vjekovno nasljedstvo pokažimo se dostojni svojih slavnih predaka i odgovorni roditelji svoje djece. Čuvajmo svoje živo svetosavsko predanje, jer samo nam ono daje istinski identitet i samo je u njemu izvor naše vjerske, nacionalne i kulturne vrijednosti.
jerej mr Željko Lubarda
paroh novopavljanski
Tekst je preuzet iz EPARHIJSKOG LISTA, glasnika Mitropolije zagrebačko-ljubljanske broj 04 od januara 2011. godine.