Nije samo knjižnica.
Ovo je arhiva duše jednog sela.

VREBAČKE PRIČE – Zadruga (12)

Ujutro bi ponekad odlazio u zadrugu da kupim štogod za kuću. Zadruga je bila trgovina smještena u Domu, od ulaza prva prostorija lijevo. U zadruzi se uvijek moglo naći nekog od seljana koji su došavši po nešto uz pivo razgovarali sa trgovcem Milićem, koščatim mršavim čovjekom, oštre čekinjaste žute svjetle kose i izraženih žutih brkova, raspravljajući o seoskim poslovima i događajima.

Ušao bih i pozdravio osjećajući na sebi njihove znatiželjne poglede koje bi obično pratilo i pitanje: „A čiji je ovo dičak?“ „Boželjin unuk, od Branka“. Rekao bi Milić, a ja bih ih ponosno pogledao znajući da je djed bio cijenjen u selu. „ Po što si došao?“ pitao je Milić. „Došao sam po cikoriju, marmeladu, sol i jednu Voku“. Na Voku se seljani zgledaše i prasnuše u smijeh. „ Što je to Voka? Kakva Voka?“ Milić vidjevši me u neprilici ukori ih:“ A što vi znate, vrag vas odnio! Što se hihoćete?“, a onda, okrenuvši se meni dade mi naručeno i reče „Voke će biti drugi put.“ Što je značilo da neću uživati u omiljenoj bijeloj kavi sa debelim skorupom od dobre varenike krave Mirove možda sve do idućeg ljeta.