U obiteljskoj arhivi Mirjana Ćurin je pronašla originalne tekstove njenog oca Nikole Nine Grubića koji su pripremljeni za knjigu Save Savice Todorića „Koreni vekovnog trajanja“ izdane 1991.g. u Beogradu. Radi se o dva teksta „Zadrugarstvo“ i „Vrebački šereti – šaljivdžije“, koji su priloženi članku.
U tekstovima se oslikava duh vremena, a opisane su zanimljive slike sela, društva i pojedinaca uz izražene kritičke stavove autora sa vremenske distance od nekoliko desetaka godina.
Knjiga „Koreni vekovnog trajanja“ je pisana uz sudjelovanje niza Vrepčana, a njihova imena su navedena u Predgovoru: Jovan Joco Njegomir, Vladimir Mandarić, Milorad Miščević, Dane Popović, Nikola Njegomir, Čedomir Ćurčić, Dušan Ćurčić, Maksim Ljubojević, Nikola Nino Grubić, Marko Ćurčić i Savo Savica Todorić koji je monografiju i pripremio za štampu.
Vrebački šereti – šaljivdžije
Iz ostavštine Nikole Grubića Nine, objavljujemo originalni tekst pisan za knjigu Savice Todorića o Vrebačkim šeretima – šaljivdžijama.
U tekstu Nikola piše:
“Cetina Nikola Trapuz, zanimljiv šaljivdžija i šeret kojem su se mnogi nasmijali do suza.. Prostodušan starčić (kako ga ja poznajem) o kojem ima puno anegdota, u stvari istina i doživljaja koje su mu se događale ili koje je on činio.”
Zadrugarstvo
Pred vama je zanimljiv tekst iz ostavštine Nikole Grubića Nine, o zadrugarstvu u Vrepcu. Radi boljeg razumijevanja i cjelovitosti materije u nastavku su date općenite i dodatne informacije naročito o periodu djelovanja Seljačkih radnih zadruga (SRZ).
Zadruge, povijesno utemeljeno udruživanje seljaka i danas je prisutno na selu.
Zadruge općenito imaju dvojaku ulogu u poljoprivrednom reprodukcijskom ciklusu; preuzimaju obavezu opskrbe seljaka / poljoprivrednih proizvođača potrebnim reprodukcijskim materijalima, ali i obavezu otkupa i distribucije poljoprivrednih viškova. Na taj način kroz podjelu rada zadruge su omogućavale efikasniju poljoprivrednu proizvodnju i cjenovno povoljnije praćenje te proizvodnje.
Prva Srpska zemljoradnička zadruga u Vrepcu osnovana je 1903. godine o čemu postoji zapis u novinama ZASTAVA u broju 11 od 17. januara 1903.
Poslije Drugog svjetskog rata u procesu prisilne kolektivizacije na selu su osnivane Seljačke radne zadruge na ideološkim principima koje su kao društvena i ekonomska anomalija nakon teškog rata dodatno osiromašile selo.
Prvi pravni temelj postavljen je 1946. godine donošenjem Osnovnog zakona o zadrugama. Tada počinje osnivanje prvih seljačkih radnih zadruga, a 1949. godine započinje masovna kolektivizacija, na temelju Osnovnog zakona o zemljoradničkim zadrugama, donesenog 28.5.1949.g..
Cilj SRZ bio je objedinjavanje privatnih seljačkih gospodarstava i povećanje poljoprivredne proizvodnje kroz zajedničko korištenje prisilno unesene zemlje, stoke, mehanizacije i drugog inventara te olakšanja otkupa poljoprivrednih proizvoda i provođenja “socijalističke preobrazbe sela”.
Zadruge postavljene na tim principima nisu izdržale provjeru vremena te je u periodu od 1952.-1953.g. počelo masovno raspuštanje SRZ, da bi 1954.g. SRZ kao oblik kolektivnog vlasništva prestao postojati. Dio je prerastao u poljoprivredne zadruge ili državna poljoprivredna dobra, a zemlja je uglavnom vraćena seljacima.
Priloženi tekst govori o zadrugarstvu u Vrepcu i posebno se osvrće na period djelovanja SRZ, a izneseni su i neki manje poznati povijesni podaci koji oslikavaju duh vremena i stanja u selu, citiramo:
“Sva je stoka smeštena u nekoliko štala ali nije bilo dovoljno tog prostora, pa je na jednu inicijativu nekoliko drugova predloženo da se za izgradnju jedne velike staje (štale) koju je inače trebalo zidati od kamena, upotrebi kamen od zapaljene crkve, koja je u toku rata spaljena i opljačkana. Od sve crkve ostao je samo zvonik sa zvonima, pa su seoska djeca stalno zvonila tim zvonima i to najviše noću kad se narod odmara od napornog rada.
Postojala je opasnost da neko od djece nastrada, odnosno da padne penjući se na zvonik. Napominjem da je ideja o rušenju te crkvene zidine bila donešena još 1947. godine, izglasana na javnom skupu seljana, da bi se na tom mjestu napravio neki drugi objekat korisniji od crkve. Ta ideja i zaključak seljana nije ostvaren tada, a kasnije se pokušalo da se tu čak obnovi i crkva. Zvonik je srušen jedne noći, jer niko od komunista se nije usudio danju to raditi, jer je bilo i suprotnih mišljenja.