Andrija Kačić Miošić (Brist kraj Makarske 1704.g. – Zaostrog 1760.g.), franjevac, vezan životom uz franjevački samostan u Zaostrogu. Obrazovan u Zaostrogu, Osijeku. Skradinu i Šibeniku.
Andrija Kačić Miošić, Kao redovnik i Spomenik u Makarskoj
Prikaz o njegovom najpoznatijem djelu “Razgovor ugodni naroda slovinskoga” (izdano u Veneciji 1756.g.) i hrvatskim/srpskim kontroverzama koje ga prate dat ćemo kroz članke objavljene u nekoliko nastavaka na portalu https://trebinjelive.info/ u kojima se govori o povijesti Trebinja kroz poveznicu sa navedenim djelom.
Upućujemo vas da posvetite dio vremena i člancima:
1. dio, https://trebinjelive.info/2015/10/01/ovo-kriju-od-nas-izvodi-iz-nepoznate-istorije-trebinja/
2. dio, https://trebinjelive.info/2015/10/03/sta-pise-a-kacic-o-kralju-pavlimiru-jos-jedan-dokaz-u-prilog-slavne-istorije-trebinja/
3. dio, https://trebinjelive.info/2015/10/06/kacic-pise-pjesme-o-kraljevima-tjesimiru-i-vladimiru-u-kojima-se-spominje-trebinje/
4. dio, https://trebinjelive.info/2015/10/10/saznajte-sta-mavro-orbin-pise-o-trebinju-i-ko-je-andrija-kacic-miosic/
______________________________
U djelu prevladavaju dvije povijesne teme koje su predočene kronološki. Tako možemo vidjeti srednjovjekovnu prošlost južnih Slavena i to od vremena kraljevina i kneževina pa sve do osvajanja Turaka (bitke na Marici i na Kosovu) i razdoblje od 14. do 18. stoljeća kada je bilo vrijeme protuturskih ratova.
Ove dvije teme čine djelo kojeg i dijele na dva djela koja nisu jednaka po svojoj opsežnosti. Prvi dio je pisan u prozi i obuhvatio je četvrtinu cjelokupnog djela. Prikazao je vladare južnoslavenskih feudalnih država i sadrži povijesnu kroniku. Drugi dio je obuhvatio puno veću cjelinu te se bavi borbama protiv Turaka.
Izvor: https://www.lektire.hr/razgovor-ugodni-naroda-slovinskoga/
Nepristrasnost njegovog djela možda najbolje oslikava citat iz njegove knjige:
“Po naravi je čovika svakoga svoj narod faliti, uzdizati i uzveličavati, i zato vide se mnoge knjige na svitlost iznesene, u kojim se štiju kralji, duke, markeži, knezovi, gospoda, vitezovi, junaci i njiova junaštva. Ma narod slovinski vazda je bio, kako se vidi, u tomu malo pomljiv, jer se malo stvari štije i nahodi od stari kralja, bana, gospode i događaja, koji su se događali u našim stranam. I da se posve ne izgube od stari vitezova uspomene, Gosp. Bog dao je našemu narodu tako pamet naravnu, da ono, što drugi narodi uzdrže u knjigam, oni uzdrže u pameti pivajući. A to ja sve sam pomljivo izvadio iz knjiga latinski, talijanski i rvatski, iz različitih pisama i karata, diplomata, dukala, atestata, davorija i svidodžbe staraca, redovnika i svitovnjaka. Svrha pak, za koju ja ovi trud činim, jest najprva slava i poštenje Božije, komu se svako dilo pošteno, brez otruje grija učinjeno posvetiti i prikazati ima; druga, neka se sadašnji i poslidnji vitezovi mogu ogledati kano u zrcalo u rabrenita vojevanja i glasovita junaštva svoji dida i šukundida, da ji slobodno i veselo mogu naslidovati i s općenitim neprijateljom boj biti.”