VREBAČKE PRIČE – Gradina (4)
Sa ocem bih uvijek, u predahu između poslova, obišao Gradinu. Taj brežuljak u središtu Vrepca pamti mnoge događaje, a oduvijek je bio mjesto oko kojeg su se Vrepčani okupljali. Prošavši pokraj šterne koja je sagrađena na podnožju Gradine, ušli bi kroz kamenita vrata i popeli se na vrh Gradine do spomenika koji obilježava stradanje vrepčana za vrijeme drugog svjetskog rata. Zavojitim stepenicama polako bi se penjali do kamenog platoa na vrhu Gradine koji je od sjevera i zapada ograđen kamenim zidom na kojem su uz refef koji simbolički prikazuje stradanje i borbu naroda postavljene i ploče sa imenima 279 stradalih vrepčana. Sjeli bi na kamenu klupu nasuprot reljefa i ploča, a otac bi mi znao pričati ponešto iz svog sjećanja iz tih ratnih dana koje je dijelom proveo i u Vrepcu, a od sredine rata, ljeta 1943. g. u partizanima. Uvijek, kako onda tako i danas, osjećam silni pijetet prema stradalim vrepčanima koji su i u tome dijelili sudbinu naroda ovoga kraja pitajući se dali su zaslužili takvu sudbinu i dali je njihova žrtva priznata.
Spuštajući se polako niz stepenice posjetili bi grob prote Bogdanovića koji leži u hladu klenove krošnje i gleda na istok prema mjestu gdje je nekad bila sagrađena crkva, kažu najveća i najljepša u Lici sa zvonima koja su se čula po čitavom Ličkom polju. Na mjestu crkve, vandalski konačno srušene 1948. ili 1949. godine od grupe vrepčana zadojenih ideologijom, koji nisu u crkvi vidjeli vrijedni spomenik kulture podignut od naših predaka 1868.g. nego ideološki simbol koji je trebalo uništiti.
Na mjestu stare, drvene crkve sagrađena je slivna ploča koja je prikupljala kišnicu za šternu u podnožju. Gradina je i tih godina, kao i danas, bila borik, ali tada mlad, gust i neprohodan koji je prekrio sve tragove ranijeg života sela, mjesta crkvenih i svjetovnih okupljanja, mjesta razgovora i dogovora, veselja i žalosti, susreta mladih djevojaka i momaka i vjerovanja i nadanja u bolji život na rodnoj grudi.
Željko Narančić
